Udruženje književnika Srbije (UKS), u svom sjedištu u Francuskoj 7, u Beogradu, priredilo je promociju knjige „Zvjezdozorje“, autora Svetozara Đurišića, pjesnika iz Virpazara.
Prof. dr Dara Vučinić, akademik SANU, i sama pjesnik, kazala je da je zahvaljujući originalnoj poeziji ovog stvaraoca, posebno u njegovom prethodnom ostvarenju – „Odbljesci lovćenskog plamena“, pronašla novu sliku o Kosmetu koje se nije iselilo i nestalo, već, kako je rekla, preselilo i nastanilo u duše pjesnika, „u kojima će vječno da živi i bude biljeg onoga carstva nebeskog, čijim je krstom sve Srpstvo obasjano, da vječno zrači zubljom slobode, ljubavi i vjere u Otačestvo“. Sa slavne katedre srpskih književnih velikana oglasio se pjesmom, kako je i red, i sam Svetozar Đurišić iz Kule Đurišića sa obala Skadarskog jezera, kako ga je najavio voditelj večeri i domaćin, sekretar UKS Miljurko Vukadinović, pjesnik, prevodilac poezije, kulturni javni radnik.
– Istinska je čast objaviti knjigu pjesnika, čija je poezija prožeta i nadahnuta duhom Njegoša i Marka Miljanova, neobičnog naziva „Zvjezdorje“ koja zrači ljepotom stihova, a oni potpuno liče na autora. Objavljuje je upravo UKS i, evo, promoviše večeras – kazao je Vukadinović. Svetozar Đurišić je zarom svoga pjesništva uzdigao duh prisutnih i pažljivih poklonika književne tribine, tako da su minuti preseljavani u sate uznesenja, a medijator Vukadinović je, najavljujući ostale promotere Đurišićeve poezije, citirao lirske bravure usamljenika iz Virpazara, pa su aplauzi dopunjavali nemoć riječi. Pjesnik Aćim Višnjić je naglasio da je Đurišić jednako moćan u svom lirskom iskazu kao u njegoševskoj patriotskoj liri, „što nije iznenađujuće, jer Kula Đurišića ponovo potvrđuje svoju vječnu stražu nad Crnom Gorom i Srpstvom, a taj momenat on lirizuje kroz svoj usamljeni doživljaj poslednjeg žitelja Kule Đurišića, u kojoj je rođen i vječno nastanjen“ . Višnjić je rekao i to da je „ Đurišićev drugi zavičaj Tišina, nebo i vječnost, te da iz tih tišina izranja drugo i pravo ime za njegovu knjigu ‘Zvjezdozorje’, kao zvjezdozarje, a taj zar je u njegovom imenu, koji zari univerzalnim suštinama božanskog na zemlji i nebu i da je taj plam odnjihao pjesnika subjektivnog, kolektivnog i univerzalnog glasja, koji se prepliću trojstvom zračenja, zarenja i zvjezdozorenja...“
– Svijet je dualan, i po Andrićevom proslovljenju: „Šta sanjam a šta mi se događa“, a tu Đurišić ukršta kosmičko i zemaljsko: „Od iskona po nebu se rascvjetava zvjezdozorje, A po mojoj tavnoj duši sve hridine i mramorje“. Đurišić nedvosmisleno sažima nebesko i zemaljsko, Crnu Goru i kosmički beskraj, sa vrhova svoje Kule... Najavljen kao planetarni pjesnik, Ranko Radović iz Toronta, „a sa gora Crnogorja i moračkih tajnovitih dubina“, u maniru velikana pjesničkog zračenja, lakonski je zaključio: „Svetozar Đurišić je pjesnik! I nema mu spasa!“
M.Jovanović